|
|
.....i tako..u nizu mojih «nevjerovatnih» stažističkih pohoda, dospjela sam na Odjel dječje hematologije i onkologije....zar vam se ne čini da te dvije riječi, djeca i onkologija, nikako ne bi trebale ići zajedno?...tužna činjenica je da, zapravo, idu...i to češće nego sam mislila.... ...dok sam ulazila kroz vrata Odjela, progutala sam knedlu veličine nogometne lopte, od muke i straha što me to tamo čeka i kako ću ih ja, ovako hipersenzibilna i vibraciono prijemčljiva, moći gledati i slušati, znajući da ih se, po nekoj najboljoj statistici, ¼ neće izvući... ...strah je instant nestao, jer sam u ruke dobila svu silu papira i obveza, tako da zapravo nisam više ni stigla misliti o crnoj strani ove priče...neću Odjel više zvati Odjel..zvuči tako hladno...germanski..zvat ću ga...hm...zvat ću ga Vrt...eto tako...U tom Vrtu radi, živi, osjeća i urla, pomaže i trudi se jedna prof. Vrtlarica...Žena Zmaj...Superteta...Heroina....a uz nju su brojne sestre, Vrtne Patuljčice, koje jako teško prate Vrtlarku,ali se trude...a Vrt, kao i svaki Vrt..zahtjeva puuuno brige, pažnje, truda, pokušaja, dohranjivanja, mineraliziranja, podrezivanja i trganja korova(malignom)...zapravo, u ovom Vrtu Korov je velik problem...o korovu se uistinu nema što posebno reći, niti on to zaslužuje, osim da ga postoji mnogo vrsta i oblika, i da je jako zločest jer napada baš ono što je naizgled najranjivije i najlakše za oboriti, Mladice i Pupoljke...ono što zasigurno znam, kao jedan vrlo neiskusan Vrtlar, jest da se gospodin Korov veoma prevario...Mladice i Pupoljci mnogo su žilaviji, optimističniji i borbeniji nego što se čine...oni su pravi mali lavovi i lavice....ta divna stvorenja, ti maleni ljudi, koji u meni izazivaju takav osjećaj strahopoštovanja...njihova zrelost je daleko ispred njihovih godina, a te mudre okice ne love se baš tako lako na moje njanjave pričice i pokušaje izvrtanja stvarnosti...posrame me ,ponekad, svojom otvorenošću, direktnošću i trezvenošću....oni sve znaju,sve kuže i sve osjete...i dok primaju po tko zna koji ciklus kemoterapije, osmijeh im ne silazi s lica...ili su potpuno otvoreni, željni dodira i igre i komunikativni ili su strašno ozbiljni i zatvoreni, kad su nova lica u pitanju(kao ja npr) ,pa im pogled kaže; ne diraj me jer te ne poznajem.što ti uopće znaš o meni i mojoj bolesti?...njih izbjegavam pregledavati i pravim se da ne vidim kako me sa distance promatraju i pokušavaju se naviknut na mene, Vrtlara amatera....a njihovi roditelji, Čuvari, jednako su veliki borci...ti ljudi imaju toliku razinu znanja i spretnosti da je to nevjerovatno...po čitave dane paze na njih i žive svoje živote u bolničkom Vrtu, a trebali bi u svom vlastitom...pa onda pomislim, k vragu i sve...to nije fer....svaki dobar broj leukocita, svki dobar scintigram bez metastaza, svako izlječenje predivna je vijest, kao ogromna zraketina Sunca od koje instant propupaju...i zbog tog osjećaja, zbog nade da više nikad neće morat rasti u ovome Vrtu, želim postat profi Vrtlar....da li ću uspjeti, ne znam, ali potrudit ću se..a lavići i lavice i teta Vrlarka bit će mi uzor... S nadom u bolje sutra...čića mića gotova je priča... Over and out
....dugo me nije bilo,znam....selila sam se...Ohlala i ja smo malo uređivali stan...da malo...usavršili smo se u krečenju,gletanju,bušenju,zavidavanju i odvidavanju...najteži zadatak od svih definitivno je bilo asistirati mom ocu; on ima zlatne ruke ali jako malo strpljenja kad su «šegrti» u pitanju!heheh!ubili smo se,svi skupa..al najgore je iza nas...sad uživamo u našem stanu...našem;kako to lijepo zvuči....;).. ..i tako slagajući stvari,brišući prašinu sa knjiga...jedna knjiga mi je ispala..moja najdraža zbirka pjesama Pabla Nerude(koju mi je poklonio jedan od bivših,nekad tamo,davno)...iz nje je izletio papir...krenula sam ga čitat...pomislila sam da je namjenjen Ohlalau i da sam ga nedavno napisala pa zaboravila,a onda sam došla do kraja i vidjela datum19.9.2007..nikako se nije poklapao...oblio me znoj...bila sam zbunjena,pomalo u nevjerici..jaaako nervozna....na trenutak mi se tlo pod nogama otvorilo...zar je moguće?zar sam zaista,u nekom periodu svog života, osjećala to ZA NJEGA?pa onada potisnula negdje duboko...ili sam krivo protumačila nešto?da li sam svoje emocije povezala sa potpuno krivom osobom ? ili sam baš to u tom trenutku osjeltila, BAŠ ZA NJEGA?..govorim o Psetu.. ..nedavno ti je bio rođendan, Prijatelju...pa evo...priznanje...od mene nekad prije..vjerovatno češ se šokirat al nema veze...to je ionako iza nas...moram ti reći da su se sa Ohlalaem stvari drugačije posložile i teško mi je,iz ove pozicije, priznati sama sebi da sam tad tako nešto uopće osjećala..nešto tako jako...al očito jesam...donosim samo dio(da napišem sve bilo bi tu mač,u emotivnom smislu)..tek tolko da i to izađe van... ......nemirna sam ovih dana....tu je ta moja nepokolebljiva vjera u nju;Sudbinu...majku nemirnih umova,izgubljenih duša koje traže odgovore u beskonačnosti vremena.. i moja glupa tetaralnost... i još gluplja mistična veza sa prošlošću; nekim drugim vremenim...moja zarobljenost unutar sebe same..tišina buke koja caruje u mojoj glavi...izluđuje me...sklona sam mišljenju da mene cijelu čine samo emocije; ljutnja,strah,ljubav,neodlučnost,nesigurnost,ovisnost..kao da ne postoji ni jedna jedina trunčica razuma,objektivnosti,realnosti...ne sjećam se kad asm sama sebi bila kristalno jasna,čista....ja sam jebeni mulj...biće od milijun zrnaca pjeska,tisuću oblutaka i hektolitara mutne vode...tako teško prolazim kroz samu sebe..tako teško uspjevam živjeti sama sa sobom...moje srce;vječito nezadovoljno, ,vječito u potrazi..srlja,brzopleto leti..umori se pa krene.. ...tražila sam ga..tako dugo..osjećala ga..na daljinu,na blizinu..mirisla ga..i sad, kroz šumu tuđih srdaca,kroz milje lijepih uspomena i jošviše ružnih...kroz eone lošeg morala,laži i nevjera...kroz ringove života..sa modricama,krvavim očima, sa izgrebanom kožom, puna bijesa,grižnje savjesti, sa ranama(što tuđim,što svojim),sa vrčevima tuge i dlanovima suza...nailazim na Njega...pa stajem...zgrčena od straha,srama...On, sa kilometrima dučakim pogledom ispred mene..čovjek nenadmašnog duha, opreznih pokreta...karizmatičan, divan i lijep...On ispred mena kao stijena od koju se razbijala sva težina života, koju je izgrizla sva gorčina traženja...stijena,toliko ovapnjela, da lomi valove moga mora, kao što dijete rukama lomi najsuhlje grančice...On kao posljednja ispovjedaonica na mom putu...mogla bi mu sve reći,sve priznati...dati mu posljednju kap svoje mutne vode,zadnje zrno pijeska,posljednji oblutak svog bića..sve...dok ne ostanem prazna i možda napokon kristalno čista... i lijepa..lijepa kao nekada..lijepa od snage,istine,vjere... On koji je uvijek tu,osluškuje,vidi i osjeća..zna li kao me slamaju njegove riječi,njegovo iskustvo...da li će me pristat ispovijedit,pa mi dat pokoru od svojih zagrljaja i postat moj?...... ...jednom ću puknut..sve ću reći i nestati...sigurna sam..jednom... ...i eto ga...tri godine poslije...pukla sam..i rekla...:) što kažeš?sretan rođendan?hm... ...over and out...
Ovo je pismo koje je Marcello Bernardi, čuveni talijanski pedijatar i psiholog, napisao svojoj unuci Katarini.... Draga Katarina, predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što imam reći tebi odnosi se i na sve tvoje vršnjake, ustvari sve vas koji ćete 2000. godine imati oko 20 godina. Kad budeš čitala ovo što ti sada pišem, mene više vjerovatno neće biti. Zato, ovo pismo ima i vrijednost testamenta, jer mislim da drugi neću pisati, budući da ti ne mogu ostaviti ništa osim – sjećanja. Ne želim te savjetovati niti upozoravati, niti bodriti, niti učiniti bilo što što je slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato ću se i zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli,osjećanja i uvjerenja. Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obaveze i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti. Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomoću kojega se svako može prisiliti da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svako može prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na kraju, slobode. Sad se ničega ne plašiš i to za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. U tebi još ne zapažam znakove onih strahova koje samo odrasli umiju usaditi u glave djece. Volim te promatrati kako sama stičeš iskustva, kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, kako pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci predstavljate pravu utjehu i, naravno, nadam se da će to vječno trajati, da ćeš uvijek ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspiješ, imat ćeš, po mom mišljenju, sve uvjete da izabereš pravi put. Tvoj djed
Ponavljam, sjećanje je jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela i to nezavisno od njene vrijednosti, što smatram još važnijim. Tko zna što ćeš ti raditi kroz 20 godina. Tko zna kakva ćeš biti. Ko zna da li ćeš i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za šalu. Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine. Protiv tebe udružit će se mnoge sile, a naročito jedna – strah.
Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću. Jednom prilikom, pošto si mi ručicom pokazala četvrtinu mjeseca, objasnila si da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si ti to učinila i pokazala si mi kako si učinila: uhvatila si ga objema rukama i snažno tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari, tvojoj mašti i mašti tvojih vršnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svemoć. Vjerujete da možete izmijeniti svijet. Pretjerujete. Ali, odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su “praktični”, “realni”, “konkretni”. Vidjet ćeš: govorit će ti da je svijet oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govorit će ti da je oduvijek bilo bogatih i siromašnih, da je oduvijek bilo bijede, odatle i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorit će ti da je svatko tko je nešto pokušao izmijeniti išao pravo u propast. Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade. Ako nešto već nije ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje, isto tako.
Ako i kroz 20 godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje kojima raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati, naročito položaj ljudi; ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi, a ne od gazda i sluga; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo jedna utopija.
U tvojoj kući 2000. godine bit će još uvijek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova. Bit će tu knjiga, slika, namještaja, predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je pripadalo generacijama koje su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš, ali svjedočanstava duge povijesti čiji si i ti dio bila i prije nego što si se rodila.
Tradicija. Po meni, ne treba to sve baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti. Ja, opet, smatram da vrijednost tradicije nije u tome, već u nečemu sasvim drugom; tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna točka da se učini i više i bolje, znači drugačije. Iranski filozof Gibrain rekao je: “Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jučer.” Mi se, međutim, očajnički hvatamo za jučer, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojega ne možemo izaći. Čak to i ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drugačije, izazivaju – strah.
Eto, ta se riječ opet vraća. Reći će ti da je strah osjećaj koji obuzima svakoga. Da, točno je. Ali, strah svakoga ne uništava. Tebe neće, naprimjer, i ne samo zbog tvog dječijeg neznanja, već zato što si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje ličnosti. Oni koji, i kada odrastu, ostanu takvi, mnogo su jači od bilo kakvog straha.
Ovo su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i osjećaji koji me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djelić mog života. Učini od njega, naravno, samo ono što ti sama budeš željela.
Jučer sam radila čistku na lap topu i po usb stikovima,slagala slike i slično...pa naletjela na neke svoje članke iz faze pisanja za studentske portale i izlaske.net...stari su..al nekako, čitajući ih, došlo mi toplo oko srca...slatke uspomene prošle su mi kroz glavu....prvi je jedan od članaka pisanih pod pseudonimom Crvena, a jedan inspiriran dokumentarcem Zeitgeist... CRVENI KOVČEG - PRTLJAGA IZ PROŠLOSTI Da li vam se ikad učinilo da koliko god daleko „otputovali“, koliko god „nove robe“ kupili i u koliko god je „novih kovčega“ ugurali, da vas uvijek nekako prati onaj mali crveni kovčeg stare prtljage? Otvorite ga, a u njemu stare fotografije, pisma i sitnice koje vas vežu za neku dragu osobu. Kad ih pregledate, po stoti put, da li poželite baciti sve one nove stvari kroz prozor, kupiti kartu za prošlost i sjesti u taj vlak?! Govorim o ljubavi. Bivšoj ljubavi. Ostavimo nekoga bez ikakvog osobitog razloga. Preplašimo se rutine u koju smo možda ušli, starcima se ne sviđa i prate nas neprestani sukobi s njima, želimo „probati život“, možda i prevarimo iz one čiste glupe znatiželje ili smo samo „chicken shit“, prebalavi i prevelike kukavice da se suočimo sa tekućim problemima i nesuglasicama; zašto ići uzvodno kad postoji i nizvodno. Putujemo, nove stvari se gomilaju, kroz prozor piči sunce i samo najbolje od majke prirode, a onda tunel, dugačak kilometrima, mi se, naravno, bojimo mraka. Što radimo u mraku? Razmišljamo tražeći upaljač po džepu. Upalimo ga, a kad ono iz mraka „bode u oči“ crveni... ma znate već što. I onda osjetite neku prazninu u sebi. Sjedite držeči upaljač u ruci i promatrate tu novu osobu preko puta vas; nije se ni potrudila potražiti svjetlo i ublažiti vam strah. Lice joj je ukočeno. Plaši vas. U glavi vam metež; misli „liju“; Pa mi se uopće ne znamo/ Sex nam je odličan, puno izlazimo i zezamo se/ Kad me je zadnji put nazvao/la/ Kupio mi je parfem/ Nikad je nema kad ju trebam/ Živcira ga moja osjećajnost/ Kriste, pa ja uopće nisam sretna/ Nedostaje mi onaj iz crvenog kovčega... I? Što sad? Preveslali smo se? Ili je to ona ista panika od zadnji put? Nazvat ćemo bivšu/bivšega? Ili ćemo krenuti dalje s ovim pa kud puklo? Imamo dakle dvije opcije. OPCIJA 1 Zovemo... čujemo im glas; fuck nedostajao/la mi je. Nađete se. Pričate. Da li je još uvijek ista osoba? Ima li nekoga novoga? Koliko je uopće fer ponovo pokušati ući im život? I vi ste njima nedostajali. Niste? Razgovarate o svemu. U početku je divno, prisjećate se svega što ste skupa prošli, smijete se. Digresija: Jeste li primjetili da kad prekinemo samo nam divne stvari ostanu u sjećanji i za njima žalimo, te ih pokušavamo nabiti na nos sadašnjima partnerima i još više posrati njihove mane. Ružno. Razgovor i dalje „teče“. Možda se čak i dogodi nešto u fizičkom smislu. Sentimentalni ste. Možda se vidite još koji put na kavi. Dok na kraju ne dodjete do istog problema zbog kojeg ste i prekinuli. Sjetite se stvari koje su vas strašno živcirale, sjetite se kako ih ni sad vaši starci neće prihvatiti, sjetite se da su i dalje „chicken shit“-ovi kao i prije, sjetite se da ste totalno nekompatibilni i na kraju krajeva, uopće vam nije jasno čemu sve ovo. Svatko ode svojim putem. Za pola godine opet ista priča i pitate se hoćete li ikada biti sretni. A možda ih i napokon prekrižite jednom zauvijek. OPCIJA 2 Prošli smo tunel. Nekako je oblačno vani. Osoba preko puta vas kao da se malo opustila. Objašnjava nam kako je tražila upaljač, ali joj je ispao iz ruke, ukočila se od straha i jednostavno čekala da ga vi upalite. Skontate - pa i meni se to dešavalo. Ništa strašno. Razgovarate o svemu. I nekako je bolje, upoznajete se. Postaje vam jasno zašto ste baš tu osobu poveli na put. Oblaci se razilaze, sunce opet piči. Vlak staje, izlazite oboje u potrazi za novim pustolovinama. Taman se spremate nastaviti dalje, zapinjete za nešto. Pogledate dolje; FUCK!!!!CRVENI KOVČEG!! A možda ipak i ne zapinjete?! SUMA SUMARUM Potaknuta pričama ljudi oko sebe, kao i nekim svojim vlastitim strahovima, napisala sam ovaj članak. Članak o ljudima koji imaju problema sa neprestanim vraćanjem u prošlost i nizu opcija koje nam se nude prilikom rješavanja tog problema. Nadam se da vam je jasna moja metafora i da ste u ovoj priči prepoznali nekoga iz vaše okoline ili možda čak sami sebe, te da vas je bar malo potaknula na razmišljanje. Ako nije, e, onda sam fulala! Nisam vam htjela nametnuti vlastito mišljenje, već sam ostavila sve karte otvorene - Vi se nađite. Crvena
I tako okončamo jednu epohu svoga života, srljajući dalje, tražeći nešto „bolje“, ono što ta osoba nije imala, a htjeli smo da ima. Druženja, izlasci, cuga, žvaljakanje, ne razmišljanje, „disanje punim plućima“. Upoznamo nekoga novog, zanimljivog, enigmatičnog i kreće val napetosti, pokušavanja svraćanja pozornosti na sebe, „mravinjanja“ u trbuhu. Super nam je, prašina se slaže na crvenom kovčegu i pitamo se koji smo k... uopće bili s nekim drugim prije.
ZEITGEIST
Ne kontate naslov? Zeitgeist=duh vremena. Naime, radi se o dokumentarcu,kojeg možete naći na youtube-u. Prvo sam pomislila da vam ga ukratko prepričam,ali to je jednostavno nemoguće.Da bi razumjeli kvalitetu ovakvog jednog hrabrog istupa i primili poruku o ˇlažnom duhu vremenaˇ koju redatelj prenosi, najbolje je da ga sami, u miru svoje sobe pogledate,ako već niste. Napisat ću samo nekoliko redaka pa ako vas oni zaintrigiraju, znate što dalje. Pišem ovo iz razloga što smatram esencijalnim da svaka ljudska jedinka, bez obzira na dob, rasu ili religijsku pripadnost shvati u kakvom svijetu živi, koliko smo dozvolili da nas manipuliraju i gdje točno stojimo po pitanju slobode i razine osvještenosti.
˝Svi ovo totalitarni elementi neće biti nametnuti ljudima; oni će ih sami zahtjevati. Jer je socijalna manipulacija društva, kroz stvaranje straha i podjeljenosti, potpuno odvojila ljude od osjećaja vlastite snage i stvarnosti.
Ti procesi koji se odvijaju već stoljećima, a možda i milenijima; religija, patriotizam, rasa, bogatstvo i klasa, kao i sve ostale smišljene forme despotskih i separativnih poistovjećivanja, poslužile su da bi se stvorila manjinski kontrolirana populacija, na koju se lako utječe.˝
Ljudi ˝iza zavjese˝ su vrlo dobro svijesni ovoga. Upravo ti ljudi serviraju nam ovakav način života, a sve sa jednom jedinom svrhom;da nas POROBE! Čitav ovaj sustav u kojemu živimo ugrađuje nam ideje kako smo slabi, jadni, kako je društvo u kojem živimo loše i nepošteno zbog nas samih. To je jedna velika debela laž. Mi smo MOĆNI, LIJEPI I NEUOBIČAJENI; JEDINSTVENI. Ne postoji razlog zašto ne bismo smjeli razumijeti tko smo i kamo idemo. Ne postoji razlog zbog kojeg svaka prosječna osoba ne bi mogla razviti svoj potpuni potencijal. MI smo, dragi moji, NEVJEROVATNO MOĆNA BIĆA. Ali dok god to svaki od nas ne spozna i smogne hrabrosti primjeniti tu spoznaju u svakodnevnom životu, vrlo ćemo teško uspjet promijeniti stvari oko nas. Stvari koje nam toliku idu na živce i otupljuju nas.
No tješi me činjenica da postojanje ovakvih i sličnih dokumentaraca, knjiga i članaka nagovještava da smo na dobrom putu i da naša svijest ide točno tamo gdje bi trebala. I ne zaboravite; strah je najveći neprijatelj, a ˝oni˝ to impresivno dobro koriste.
˝..kada moć ljubavi nadvlada ljubav za moći, svijet će spoznati mir...˝
Jimmy Hendrix
Sigurna sam da ste svi bar jednom probali Milka čokoladu...Nek mi oproste svi vegeterijanci(zbog životinjskih aditiva u njoj);al nema mi boljeg okusa od okusa Milke.... Recimo sad, npr, da postoji jedna druga Milka..u humanoidnom obliku...moja Milka(razbit će me kad vidi da je ovako zovem)...omot jednak kao i čoksa (ljubičasta i roza joj odlično pristaju), samo se puno teže skida!;))...Najbolje kod Milke jest ono što krije unutra...onaj okus koji vam se razlije po ustima kad ju zagrizete...Ovu svoju Milku nikad nisam doduše zagrizla(nemam takvih sklonosti..još..) ali jako dobro poznajem njen interijer...ono što ona krije u sebi prvao je malo čudo; vedrina,optimizam,snalažljivost,borbenost, iskreno prijateljstvo i naljudska snaga da se sa smješkom uhvati u koštac sa svim problemima plus životinjski aditivi free...svaki bi je vegeterijanac poželio na svom meniu ;)))) Ljudi poput nje me inspiriraju i zato sam odlučila posvetit joj ovaj maleni blogić... Draga moja Milka,držim ti fige da se sva lijepo sredi,da se neka nova vrata otvore a stara zatvore i da nikad,baš nikad ne izgubiš taj dobar okus...i naravno, ja sam uvijek tu,spremna na degustaciju ;)) Over and out
...ovo je pismo jednog mladića sa Haita...objavljeno je na službenim stranicama Taize zajednice....strašno me potreslo...mislim da do sad zapravo nisam shvaćala pravu ozbiljnost tog događaja...jako mi je teško... Noću, život i smrt, ne mogu ih razlikovati. Od utorka, 12. siječnja, kada je zemlja uronila u duboki nemir, vidio sam nekoliko desetljeća usisanih u pet sekundi potresanja. Nada je nestala: nema više novca, nema posla, deseci tisuća su bez skloništa, nema vode, nema hrane, nema struje. Ranije, država je bila odsutna, sada se može reći da je pobjegla. Nakon devet dana pod ruševinama, mrtva tijela se raspadaju. U gotovo svim dijelovima grada vlada oduran smrad; spavamo na otvorenome, odmah uz smeće, zadah urina i fekalija. Epidemije nepoznatih vrsta će uslijediti. No, Bog je velik i, kako je On ljubav, njegov plan ljubavi već je pripravljen za nas. K tome su tu i pjesme iz Taizéa, «Jesus, le Christ (Kriste tvoj lik)» i «Fiez-vous en lui», koje mi daju snagu i povjerenje kakvo nisam mogao ni zamisliti. Molio bih vas da ih često ponavljate tijekom molitvi, u spomen Haitiju. Zamislite samo na trenutak: generacija koja nije imala gotovo nikakvog obrazovanja o prirodnim katastrofama, razorena je njima. Nisam znao da naknadna podrhtavanja tla mogu biti tako snažna; cijele noći dok spavam patim od snažnog lupanja srca i kada se podrhtavanje pojavi dok drijemam, ostanem bez daha. Nastupila je velika panika jer se broj policajaca smanjio i mnogi su zatvorenici pobjegli. Svake se noći bilježe slučajevi pljački, silovanja, pucnjave itd. Ono što je još gore jest da šire glasine. U utorak, tek nekoliko sati nakon tragedije, skupina razbojnika, sa ciljem da pokradu što je ostalo preživjelima, išla je uokolo govoreći da se podigla voda:”Tsunami”. Zamislite teško ranjene ljude sa slomljenim kostima kako pokušavaju trčati. O, Bože! Zamolite sve narode u svijetu, tijekom susreta u Taizéu, da kroz 12 mjeseci mole 12. dan svakoga mjeseca za Haićane. Ne oklijevajte! Jako je važno.Richard, 21. siječnja
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, Kada sam zaista počeo voljeti sebe, Kada sam zaista počeo voljeti sebe, Kada sam zaista počeo voljeti sebe, Kada sam zaista počeo voljeti sebe, Kada sam zaista počeo voljeti sebe, Kada sam zaista počeo voljeti sebe, Kada sam zaista počeo voljeti sebe, Od danas pa na dalje; ne plašimo se rasprava, (Charles Chaplin na svom 70. rođendanu 16. travnja 1959. godine) Nekome treba 70 godina da bi shvatio ovako nešto,nadam se da će nama trebat ipak malo manje....uživajte!
shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici
na pravom mjestu i u pravo vrijeme,
i da je sve što se događa ispravno –
od tada pa nadalje mogao sam biti miran.
Danas znam da se to zove POVJERENJE.
mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja
za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini.
Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.
prestao sam žudjeti za nekim drugim životom
i mogao sam vidjeti da je sve oko mene bilo poziv na rast
Danas znam da se to zove ZRELOST.
prestao sam sam sebi krasti slobodno vrijeme,
i prestao sam dalje smišljati grandiozne projekte za budućnost.
Danas radim samo ono što me čini zadovoljnim i radosnim,
ono što volim i što čini da se moje srce smije,
na moj jedinstven način i u mom osobnom tempu.
Danas znam da se to zove ČESTITOST.
oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene,
od jela, ljudi, stvari, situacija
i od svega što me je uvijek iznova odvlačilo unazad, dalje od mene samog
U početku sam to zvao „zdravi egoizam“,
ali danas znam da je to „LJUBAV PREMA SAMOM SEBI.
prestao sam priželjkivati da sam uvijek u pravu,
tako sam manje griješio.
Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.
odrekao sam se života u prošlosti
i pretjerane brige za svoju budućnost.
Sada živim još samo u ovom trenutku u kojem SVE počinje
Tako danas živim svaki dan i zovem to „SVJESNOST“.
spoznao sam činjenicu da se od svojih misli mogu razboliti i postati jadan.
Kada sam pak zatražio natrag snagu svoga srca,
razum je dobio važnog partnera.
Ovu vezu zovem danas „MUDROST SRCA“.
konflikata i problema sa samim sobom i sa drugima,
jer čak se i zvijezde ponekad sudare
pa nastaju novi svjetovi.
Danas znam: TO JE ŽIVOT!
...čime sam Te zaslužila....često se pitam... ...promatram Te ponekad dok guliš krumpir i paralelno pratiš tv...ili dok čitaš novine i grizeš donju usnicu, a plave Ti se oči gube negdje među slovima i sportskim statistikama...ne vidiš kako Te skeniram; potpuno si opušten i svoj...prekrasan, baš onakav kakav želim da uvijek budeš...u slučaju da me skužiš sav se zacrveniš i blentavo nasmiješiš poput kakvog dijeteta uhvaćenog sa prstima u Nutteli ... divim Ti se..nikad se nikome nisam divila na ovaj način..zapravo,kad bolje razmislim,ponekad me bilo i prelako zadiviti, ali ostaviti me,zadržat u tom stanju, preteško...a Ti JEDINI....Ti me topiš kao što viski, znaš onaj kojeg s guštom popijemo, topi kockicu leda...ponekad me ČAK bacaš na koljena J osjećaji koje u meni stvaraš su poput nekakvog magičnog pripravka...staviš puno,puno strasti, dodaš malo lude,divlje ljubomore,dvije žlice smijeha, teglu smirenosti, vrč koncetrata čiste ljubavi, tri šake potpune,naivne iskrenosti, dvije šalice dobrih razgovora pa sve to izmješaša, ostaviš da kuha 2-3 sata...i na kraju...ULIJEŠ BESKONAČNOST! ..kakav si vrstan alkemičar, ljubavi moja, a ni ne slutiš to... znaš li da gotovo svaki dan učiniš nešto što me, u bilo kojem smislu, izbaci iz takta, iz rutine, iz realnog....bilo da me poljubiš kao nikada prije, bilo da me izludiš svojom tvrdoglavošću do te granice da Te poželim «razbit»....znam Te pitat sto puta na dan, iz čiste vlastite nesigurnosti; da li me voliš?da li me ZAISTA voliš?...i onda čekam da me pošalješ u materinu..a Ti...Ti svaki puta iznova strpljivo odgovoriš; DA volim te.ZAISTA!..pa puhneš sebi u bradu, tiho «kao» da Te ne čujem i pukneš od smijeha ;) dogodi mi se nekad da odvrtim u glavi dramatičan scenarij tipa ;ostavljaš me radi druge žene baš u trenutku kada i ja želim reći da sam trudna..ili...nešto ti Tse dogodi i izgubim Te...u tim trenutcima srce kao da mi se slomi..osjetim takvu neljudsku bol u grudima i glavi...oblije me znoj..ne znam zbog čega to radim...da li se kažnjavam zato jer sam sretna, a mnogi drugi nisu...ili možda pokušavam dobiti uvid u to kakav bi život bio bez Tebe...NIKAKAV...eto kakav!..upravo iz tog razloga svakih 10 minuta prije spavanja rezervirano je za moj mali privatni razgovor sa Bogom koji ide nekako ovako;..Pliz Džizs,čuvaj mi ga...samo da ostane psihički i fizički zdrav..da zadrži u sebi tu ljubav za mene, tu sigurnost u nas i da mi se uvijek čitav vrati doma...pliz Džizs...pliiiz..kissy kissy!(da ja stvarno tako razgovaram s Bogom,bez sranja) Da li sam luda? Ma nisam....samo Te LUDO VOLIM... Tvoja malena bejbe ...Over and out....
...vam šaljem iz snijegom dotaknutog Zagreba....i hladnog Zagreba...i nagužvanog Zagreba, i sivog i sirovog...ali opet tako milog i poznatog..zagrijanog kuhanim vinom sa Trga...branjenog od mrkog Bana...osvjetljenog divnim lampicama...nasmiješenog osmjesima dragih i poznatih ljudi...zagrljenog rukama mame i zaobljenog škembicom tate....namirisanog najfinijim mirisima roditeljske kuhinje... dugo ne vidjeh svoj rodni grad... lijepo je opet se malčice ugnjezditi u Njegovu krilu... kaj ne?;) over nad out
Ma dajte.. Pa ne kontam zašto vas ima toliko pesimističnih..meni je svrha dočeka Nove godine svojevrsna nada za boljim sutra i olakšanje što sam odvalila još jednu, kakva god da bila..poživjela sam još jednu godinu, imam još koju kunu u džepu za kakvu večericu i guc vinca, nisu mi isključili internet, Ohlala me još trpi a možda me i oženi, svi moji najdraži su se kako tako dogingali do 2010.... al takva sam ja..vječiti optimista i naivac... i u tom duhu.... SRETNA VAM I BOLJA NOVA 2010!!! radite na sebi duhovno,razgovarajte sa samim sobom i onima oko vas,govorite ali i slušajte,ulažite sebe u sve što radite pa i u najmanje stvari, kad dođete do zida nemojte se ukipiti na mjestu;probajte ga razvaliti,počnite s glavom!;) ne žalite za svakom potrošenom kunom i poželite tuđe bogatsvo što rijeđe..ne zaboravite...sve najbolje stvari u život su DŽABA!!! pa vi cvilite koliko hoćete!!!!:) over and out
